Montage of Wreck

24 kolovoz 2015




Tipke su se užarile čekajući me. A, i ja čekajuć' na njih.
Napokon.



Smiješna stvar(dobro, više morbidna) :

Jedno od "prvonastalih" i dojmljivih sjećanja koje mi se satkalo kao živućem biću, oslikano je pojačavanjem televizije na daljinskom umotanom u najlon, iskakajuća slika čovjeka s gitarom u ruci, i jedina razumljiva izjava iz usta stričeka koji je nerazumljivo pričao, "krt koubejn". Vjerojatno je previše naglasio te dvije riječi.
Trebalo mi je malo vremena da ih povežem sa slikom-osobom.
Na prvu mi se učinilo da se priča o nekakvom stroju/mašini-koliko sam bila uopće upoznata s tim pojmovima.
I podsjetilo me malo na crtić "krtek", no shvatila sam da je previše drugih slova u kombinaciji, pa je ta opcija brzo propala.
Televizija se ugasila, i moj je pogled znatiželjno otpratio brata u sobu.
Zalupio je vratima, uzrujano, činilo mi se.
Čitav dotični dan čula se muzika koja je neobično rezonirala samnom.
U meni. Kakogod.

Sviđala mi se i razumjela sam ju na neki neobičan, osobni način.
Nedugo poslije, brat mi je objasnio da je to "Nirvana".
Još uvijek mi nije bilo sasvim jasno, ali mi se sve više dopadalo.
Na nesreću i jad tog mog brata, dani su se počeli svoditi na moljakanje za kazetu ili krađu iste(ukoliko mi ju nebi posudio).
Jednom sam mu čak i odljepila sličicu nekakvog nogometaša sa zida, KOJA SE NIJE SMJELA DIRATI .
Sakrio je kazetu. Kriv je.
Htjela sam ju slušati, preraslo je u "morala sam".
Odrastala sam, ponavljala sam riječi onoliko koliko bi ih uspjela izimitirati, u istom tonu i ritmu.
S vremenom, više i nije bilo bitno dali razumijem koje su to riječi koje ponavljam. Premda sam učila engleski. Još od vrtića.
Bila sam zadovoljna jer razumijem osjećaj, koji razumije mene.
Nešto poput dugačkog zagrljalja, svaki put kada bih stisnula tipku s malim trokutom.
I tako, vrlo lako i jednostavno, više nikada nisam prestala slušati Nirvanu.

Shvaćam da to nekom nepoznatom oku može zvučati debilno, ali meni je bila i ostala, najbolji prijatelj.

Pišem to, jer sam neki dan između ostalog pogledala oba dokumentarca na temu.
"Soaked in bleach" ne vidim kao realan prikaz onoga što sam slušajući, kasnije i bjesomučno proučavajući percipirala.
"Montage of heck" je dao komadić, sitan komadić nečega što se da široko i duboko uvidjeti, pa se tako trebalo i prikazati u potpunosti, pa makar dokumentarac trajao 4 sata.
Bilo mi je žao.
Predugo bih pisala kada bih krenula objašnjavati zašto.
Možda je taj dio mračan za zericu više, da bi bio probavljiv.
BILO MI JE ŽAO!

Highlight svega navedenog jučerašnji je razgovor, pokrenut od strane mog još uvijek dovoljno malog potomka.

"Kakav si to koncert na kompjuteru pustila?'"

"Kak' znaš da je to koncert?"

"Pa kad završi jedna pjesma odmah ide druga, ali sve izgleda isto i isti ljudi se ponavljaju. To traje već dugo, a između pjesama ti ljudi pričaju malo. Kaj ne vidiš?"

"Ok, ok..."

" I??"

"Kaj i?"

"Pa pitao sam te kakav je to koncert?"

"Zašto pitaš?"

"Jer je ovaj čovjek koji pjeva tužan nekako, a nekad se nasmije ali se ne smije za pravo, kao ja kad glumim da sam sretan, i to što sviraju je baš dobro ali je i malo tužno."

"Ne znam kaj da ti kažem na to... Mislim da si dobro uočio."

"Zašto mi nećeš objasniti kakav je to koncert?"

"Pa kako da ti objasnim? Ne razumijem na što misliš kad me pitaš KAKAV JE."

"Isuse mama... kak' ne razumiješ!? Pa ne mogu te drugačije pitat'. Jel možemo onda barem otići na taj koncert?"

"Ne možemo. Ta grupa više ne svira i ne priređuje koncerte."

"ZAŠTO???"

"Jer je ovaj čovjek koji pjeva, umro. Još davno."

"Od čega???"

"Ubio se."

"Nemoj mi onda lagati da je umro. I nije uopće fer."

"Što nije fer? I kak' to misliš da nije umro kad je??"

"Malo si naporna. Ništa ne razumiješ...
Kak' da tog čovjeka sa gitarom pitam, čekaj, kako se zove taj?"


"Kobejn..."

"Nisam nikad čuo to ime. Dobro, Kobejna nema, ako ga nema kak' da ga onda pitam kako on meni svira i pjeva, a nismo se nikad upoznali. Kak' ?! Stvarno to nije fer. Nikad neću znati. A ti ništa ne znaš objasniti."


"Znam objasniti, ali si još uvijek dovoljno mali da takve stvari nebi razumio."


"Mislila si reći da sam PREmali. Mama ti si velika, a sve me ispituješ. I onda kažeš da ja nešto ne mogu razumjeti? I to isto nije fer."


Geni prenose kodove za "tehnikalije" i neke karakterne osobine.

Samo?
















Reducirati ciklus

17 ožujak 2015

Broj 4(četiri) za mene predstavlja misaoni broj.
Služi kao podsjetnik, makar mu nikada ne obraćam namjernu pažnju. Nametnik...
Možda su u pitanju neke lude sinapse s podsvjesnim frekvencijama, ne znam..
No eto, danas manijakalno nešto kontemplirajući, uvidjeh i kako je ostalo još 4 dana do slavnog proljeća.
Kolosijek misli automatski preusmjerava vagone koncentracije...

Četiri godišnja doba. Krug.

Da, proljeće općeprihvaćeno karakteriziramo buđenjem, stvaranjem, novitetima, cvijetići, ptičice..

Moj zaključak:

''To je opet proljeće. Zemlja je kao dijete koje zna pjesme napamet.''
(kazao je čovjek s previše imena)

Svaki početak novog godišnjeg doba(naročito proljeće), kao da ljudima služi u svrhu neke prilike. Ili olakšanja.
Često čujem one čeznutljive uzdahe za ljetom ili mrske izdahe dolaskom zime.

Dođe mi da se preselim na Island.
Island ima samo dva godišnja doba, ljeto(prosjek +12C) i zimu(prosjek +2C).
Globalno gledano, spomenute temperature mogu se pripisati jeseni.
Vjerujem da tamošnji ljudi osobne motive i motivacije, ne oblikuju kroz promjenu vremenskih uvjeta.
Uvijek je isto.
Nema čekanja.
Mislim da to zapravo pruža puno više utjehe.
Vrijeme(u službi uvjeta), kao barem jedna stvar, sa sigurnošću konstanta. Možeš se na to osloniti.
Rekla bih kao na betonski stup, ali to mi ne zvuči ugodno.
Stara fotelja zvuči bolje. Uz to i najmekša plišana deka.

Inače, privržena sam jesenskom ugođaju .
Reflektira unutarnja zbivanja, što je smirujuće. Imam se sa čime uhvatiti ruku pod ruku.
Meteoropatija također nije na odmet.
Toj sam nezgodi preoblikovala opis u "vremensko suosjećanje".
Na nekoj razini, vrijeme i ja smo tada (iz)nivelirani.
Nečujno komuniciramo.
Ravnopravni smo usred svog tog lijepo kostimiranog umiranja, i nisu nam potrebne riječi da bi se shvaćali.
Mi smo na balu.
Plešemo pred sivilom oblaka, čak nam i sunce nenadano zaplješće.
Obavijeni maglom nestajemo, duge nas kiše pune lokvama, grcamo, a vjetar katkad prene u sanjivoj nostalgiji.
Fragmenti u punom sjaju cjeline.

Tada se mogu osjećati stvarno dobro. Čudno, reklo bi se.
Ključ bi mogla biti teorija "klin-klinom".
A moglo bi biti i s falingom na mojoj strani, nisam prilagodljiva
za razliku od drugih ljudi i njihovih zima, ljeta i proljeća.
Što rade ljudi koji su neprilagođeni?



Lijepo bi bilo, naći se na Islandu...

i preimenovati u Ísmey :)











Nedjelja

15 ožujak 2015

Misaoni highlight: "Riječ "patetika" potječe od starogrčke riječi "pathos".
Ova riječ imala je najplemenitije moguće značenje: uzvišenosti, posvećenosti, vrhunske emocionalnosti."

Imala je.


Danas mi samo ovaj clip pleše po glavi.

The fifth element Final scene


Izlika: Nedjelja je, nepopravljiva sam.


Jazbina

12 ožujak 2015

Dane poput današnjeg, nazivam jazbinom.

"Nema me danas, u jazbini sam."

Periodi su to, kada sve muke pređu psihičke kapacitete.
Toliko da poprimim karakteristiku fizičke jame.
One u kojoj je prostor,ispunjen masom i paralelno prazan.


Ne postoje zapravo te riječi, bilo kojeg jezika iz bilo kojeg riječnika,
kojima mogu dočarati taj ponor
u kojem se preko reda naguravaju nasilni gubitci, zbijaju raspadnuta emocionalna vezivna tkiva.
sudaraju duševni šokovi.

Premalo mjesta, previše skladišnih materijala.

Mogu se jedino još, poslužiti matematičkom inačicom..
Omjer moje mase i jame se nikako ne podudaraju.
Hipoteza? Vjerojatnost crne rupe.

Tako. Baš tako.

Ne preostaje mi ništa drugo, nego kopati.
Odvajati ovojnice, u nadi da će jezgra pružiti još samo malo slobodnog prostora.
Ali jezgra je sklisko tlo.
Bez jezgre nema nastavka.
"To be cntinued", malo sutra. Malo nikad...

Riskiram.
Bez kalkuliranog sigurnosnog faktora.
Nemam stupnjeve..
Riskiram na živo.

Pa ipak, osjećam se više živom stojeći ovako, na rubu vlastite provalije,
nego ikada do sad.
Gledam preko ruba, i divim se.
Strahopoštovanjem prema nepoznatom.


Situacija me neodoljivo podsjetila na gitaru.
Točnije, na predočenje gitare koja kao takva, nema bitak.
Jednostavno, nije ništa.
Dok ju ruke ne polegnu u krilo, i prsti ne prođu preko taknkih zategnutih linija.
Svaka žica je nijema, bezdušna prikaza.
Jedan trzaj.
Dovoljan za potpuni preobrat.
Zvuk.
Više žica, odjekujuća melodija.
Kombiniranjem i prebiranjem, zvučni trzaj dobiva značenje.
Eksterno i interno objedinjeno razumijevanje.
Tjelesni senzori vibriraju ujednačeno sa zvučnim valovima.
Istovjetnost,
isprva utjelovljena nepoznanicom.
Naposlijetku,
opipljiva bliskost.


Nema me danas, u jazbini sam. Vibriram...





Žirafa s tvog bicikla

09 ožujak 2015

U život se ušuljaju oni neki trenuci,
koji se pojave samo jednom, i nikada više.
(uglavnom ih sami profućkamo...)
No ponekad, samo ponekad, naši upetljani prsti nemaju utjecaja.

Imala sam priliku biti sudionikom jednog.
Jedinog i neponovljivog susreta.

Osunčana hladnoća današnjeg dana me, nehotice na to podsjetila.

Ovo činim na spomen(ha-ha) čarobnom putniku,
onom koji se na časak zaustavio pred mojom stanicom,
smiješno kovrčave kose...


... Kiša je jedva primjetno padala, kada sam zakoračila prema tebi.
Nije prošlo niti deset minuta, i već smo uplovili u sasvim drugi svijet.
Potpuni stranci s osjećanjem stoljetnog pripadanja.
Nismo stigli razabrati, tok kojim je vrijeme klizilo. Nije postojalo.
Iznenadni nalet sunčevih zraka, podsjetnik na dimenziju ograničenja.
Tom mišlju, ubrzano smo se našli na krovu. Obavijenih ruku, pogled nam je sezao preko načrčkanog naselja nalik faveli, na beskrajno morsko plavetnilo do točke u kojoj su se vezale međusobne niti
Otrgnuli smo komadić slike i letali prema zapadu. Ti usporeno trčeći, ja pokušavajući dotaknuti pedale tvog, previsokog bicikla.
Zvuk tvog smijeha, odjekivao je vjetrom u mojoj neurednoj kosi.
Niti na obali nismo čekali.
Hladna, slankasta voda održavala je novu razinu razdraganosti .
Nestao si pod vodom, nakon čega je uslijedio moj urlik bajkovitom predstavom. Snaga kojom si me odbacio u zrak, poslala me u izvantjelesno stanje, instantno se pretvarajući u duboku posjekotinu mog uma.
Počeli su dopirati zvukovi, rečenice iz knjige ispadahu preko usta. Nisam čula ništa, osim vlastitog pulsa u grlu. Prizor tebe, takvog kakav jesi, čitajući mi priču kao uspavanom djetetu. Poželjela sam zauvijek ostati tako, omotana ručnikom, sjedeći na mokroj škrapi, ranjiva i sigurna.
Ali nisam.
Vratili smo se, neočekivano surovo pali na mjesto mog iskoraka. Sunce je vrištalo kao nikad, no oblaci su bili uporniji. Očima smo bili toliko blizu, kao ogledala. Htjela sam još jednom stisnuti gumenu žirafu, na volanu bicikla.
I tada, bez upozorenja,
zatvaranje vrata.
Rasipana ogledala...





Savršeno nesavršena, najiritantniji opis

07 ožujak 2015

Nedokučiva, ali dovoljno sigurna u sebe.

Sigurna u sebe.
Ako se radi o meni, a radi se, to znači da razumijem ono što jesam.

Ja sam nakupina prštećih emotivnih čestica,

splet pregaženih i nikad jače budnih želja, bezgranični davatelj i narikača od primatelja.

Ja sam promatrač, morbidno organizirano skladište svih segmenata memorije.

Ponavljač, jer vjerujem u monogamnu naivnost i podvige nakon sjedinjavanja sa krutim betonskim dnom,

repetitor jer sam uređaj u prenošenju i pretvorbi svega što mi je dano u predviđeno.

Zadnja u redu, jer NE ŽELIM BITI U REDU, ja sam ona koja čeka da bude prva bez kolone.

Ona koja se odriče svega, da bi sve dobio onaj koji urliče da mu "sve" zasluženije pripada .

Ja sam vatromet.

Novogodišnji spektakl blještavih boja koje divljaju u zraku,
dovoljno visoko za sigurnost promatrača, dovoljno nisko da je svima vidiljvo.

Petarda, koju samo idiot zapali i ostavi u ruci.
















<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.